2004.
U pogonu TS 400/220/110 kV Žerjavinec
Zbog ratnih razaranja ključnih 400 kV transformatorskih stanica i dalekovoda na području Hrvatske (TS Ernestinovo i TS Konjsko) i Bosne i Hercegovine (TS Mostar), ujesen 1991. godine UCTE je razdvojen na prvu i drugu sinkronu zonu. U sinkronom radu s glavnim dijelom UCTE-a, odnosno prvom sinkronom zonom, su od 1995. godine i sustavi CENTREL-a (od 2001. godine njegove članice iz Češke, Mađarske, Poljske i Slovačke postale su punopravne članice UCTE-a), od 1997. i tri zemlje Sjeverne Afrike (Magreb), a od 2002. godine i najzapadniji dio Ukrajine – tzv. Burštinski otok.
U drugoj sinkronoj zoni bile su Makedonija, Grčka, Srbija i Crna Gora te dio Bosne i Hercegovine (uz sinkroni rad s Albanijom), a od 2003. godine punopravnim članicama UCTE-a (u drugoj sinkronoj zoni) postale su Bugarska i Rumunjska koje su u sinkronom pogonu s tim dijelom UCTE-a bile od 1993. godine.
Tek s početkom ovoga stoljeća, stvaranjem političkih i sigurnosnih preduvjeta, mogle su početi konkretne pripreme za ostvarenje ponovnog povezivanja UCTE zona.
U hrvatskom elektroenergetskom sustavu, koji je nakon razdvajanja postao rubni sustav glavnog dijela UCTE-a (njegove prve sinkrone zone), trebalo je obnoviti uništenu TS 400/110 kV Ernestinovo s pripadnim 400 kV vodovima i TS 400/220/110 kV Konjsko te izgraditi TS 400/220/110 kV Žerjavinec s pripadnim vodovima.
U Bosni i Hercegovini trebalo je obnoviti TS 400/220/110 kV Mostar i veliki dio 400 kV mreže te veći broj 220 kV vodova između Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Ostvarivanjem svih preduvjeta, ponovno povezivanje dviju razdvojenih UCTE zona provedeno je 10. listopada 2004., uz koordinaciju ukupnog procesa iz sjedišta Hrvatske elektroprivrede u Zagrebu. Time je UCTE ponovno postao jedinstveno sinkrono područje.
